Укупно приказа странице

среда, 28. новембар 2012.

Smećar i kurva (drugi deo)


Pao je prvi sneg. Ne da pokrije breg, nego da ljudi zarade nešto novca. Organizovano je čišćenje ulica, dnevnica je bila 1500 dinara. Zumbul nije hteo da se prijave ne zbog toga što je to malo novca, nego što njemu sneg nije smetao. Poštovao ga je. Jer, da nije bilo snega, neki ljudi ne bi mogli da ostave neki veći trag u životu. Zato je Zumbul sa velikom pažnjom postupao prema snegu.

Imao je velike planove i snove. Apatija koja je zahvatila ljude oko njega napravila je od njega izbeglicu. Izbegao je Zumbul iz celog tog besmisla one noći kad je shvatio da mora da se bori. Takvi ljudi obično budu odbačeni. Jer, koji su oni faktor u vreme opšteg rasula da se bore i pružaju otpor, pita se većina?  A istina nije uvek tamo gde je većina. Većina je vikala i za Isusa “raspni ga, raspni, krv njegova na nas i našu decu” pa je nevinog osudila. Zato Zumbul nije trčao tamo gde je većina. U Crkvu je išao jednom mesečno. Da zapali majci sveću i odsluša liturgiju.

Nije puno pričao o veri. I kad neko u društvu potegne diskusiju, samo je ćutao. Ne zato što nije imao argumente, već nije hteo da troši reči na tvrdoglave ljude. Oni koji čvrsto veruju su gledali usko, u jednom pravcu i nikakav drugi argument nisu prihvatali. Tako i ovi drugi, koji nisu verovali.  I Anja je bila izbeglica iz besmisla. Onog dana kad je udarila “Oluja” našla se na traktoru i počela beg iz besmisla rata. Da nije bilo rata ne bi ni Beograd videla. Njeni su izgubljeni negde usput. Od rodbine ostala joj je sestra i tetka sa kojima je trijumfalno ušla u Beograd. Nije joj trebalo puno da se navikne. Nekoliko godina i Anja je postala prava  beogradska devojka.

Sve izbeglice vole sneg. Jer znaju da se raduju malim stvarima i od njih naprave velike. Život ih je naučio. Te noći čistio je Zumbul svoj reon, a Anje nije bilo. Zapalio je još cigaretu Ronhila, sačekao 5 minuta, nije se pojavila. Nije Anja imala mušteriju, nego je bila bolesna. A Zumbul je sve češće razmišljao o njoj.
Često  mu naiđe talas pitanja, misli i krugova koji potom iščeznu. Kanda je nekad bolje i ne razmišljati. Pustiti da sve tako teče...ali on nije od tih ljudi. Nije to inat, ali baš hoće da razmišlja o tome. Da ne razmišlja, to bi onda bila neka druga osoba.

Sreli su se opet posle 15 dana. Anja je potpuno ozdravila. Promenio se Zumbul potpuno i sada je probudio u sebi onog pravog. Nije čekao puno, prišao joj je i pitao je da prošetaju.

–Možda me vidi Žika kako šetam, ubiće me od batina – jadala se Anja.
-Ne lupetaj. Neće nas prepoznati, svuda je mrak i sneg. Ako krene da nas ubije imam lopatu – bio je uveren Zumbul.

Šetnja po Kalemegdanu nikada nije bila lepša nego te noći. Prošao je Sveti Nikola i svi su bili punih stomaka, a njih dvoje su bili puni nečega što svima fali. Ljubavi. Primetio je to i stari čuvar na Kalemegdanu kad ih je video kako idu jedno pored drugog u noći kada nikoga nije bilo na tvrđavi. Nije im ništa rekao, samo se osmehnuo i zakašljao već oronulim plućima od cigara.

Vetar je proizvodio one čudne zvukove fiju-fiju, a sneg je bio svuda okolo. Svetla Novog Beograda bila su kao svetla nekog novog života. Tamo, negde, preko reke. A na reci je bio jedan brod u pokretu koji je oglašavao svoj dolazak jakom trubom. I dođoše do mesta odakle se pruža najlepši pogled sa Kalemegdana.

-Čuj...fin si, lep, ali ne bih da te zavlačim. Ja ti osim seksa ništa drugo ne mogu ponuditi. Nemam ja vremena za te ljubavi i to, jbg,moram da radim... – i to je sve što je mislila da može da mu ponudi.

-Zamisli da dođeš na dvor čoveka koji je u životu izgubio i ženu i decu. I kažeš mu da možeš vratiti ženu i decu. I onda mu ponudiš neku drugu ženu i neku drugu decu. Ne prihvatam tvoju ponudu – rekao je Zumbul dok je tražio kutiju sa cigarama po svom smećarkom odelu.

Poljubila ga je. Jer je shvatila da je ona u njemu nešto probudila. Nadu koju je dobio onaj čovek kada je čuo da će dobiti svoju ženu i decu. Nije želela da ga razočara kao čoveka  iz priče. Potrudiće se. Posle prvog poljupca pao je i prvi seks. Ugasila je telefon jer je znala da će je Žika zvati. A i tog Žike joj je pun kurac, ceo život radi za njega.

Nisu puno pričali, za tili čas su bili na njegovom krevetu. A Zumbul nije bio čovek predigre. Zumbul je bio glavni igrač. S toga je preskočio sve predigre i navalio na njeno telo. I posle nekoliko minuta on je već bio iscprljen i nemoćan je ležao, a nije bio nemoćan jer je bio pored žene koja ga je zavolela. Mazila ga ja po čelu i skidala mu kapljice znoja. Trebala mu je voda. Trebala mu je zemlja. Trebalo mu je nebo. Jer je dobio ženu. Za ženu ne treba novac. Već vreme i prostor da joj se pokaže ljubav.
Plata za Novu godinu je kasnila. I Anji je kasnilo.

Nastaviće se... 

петак, 23. новембар 2012.

Smećar i kurva


U ono vreme  kad  poslednji prodavci sa Bajlonijeve pijace napuste tezge, a sumrak služi za “još jedan gol” ekipama kod škole, budi se Zumbul. Rodbini poznat još i kao Branislav. Niko nikada nije znao zašto je Branislav dobio taj nadimak, ali i otac ga je zvao Zumbul.  A Zumbula je najviše nervirao njegov otac: “Idi Zumbule uči, idi Zumbule u kladionicu da mi odigraš tiket, idi Zumbule po pivo…U stvari, kreni od zadnjeg, idi odmah po pivo!”

Probao je Zumbul da se oslobodi robovanja ocu oštećenom od rata i zagriženog porocima, pa je odlučio da se odseli u stan na Miljakovac. Jeftinije je, a šta fali što se putuje dugo, bar ima svoj mir…I tako je Zumbul odlučio da radi, kako bi sam sebe izdržavao. A otac je jedva i primetio da ga nema. Posle 3 dana, kad je popio sve flaše, seti se da nešto da fali.

Nije Zumbul čovek koji bi radio bilo kakav posao, ipak je završio fakultet. A sa tom diplomom fakulteta može u najboljem slučaju da  bude taksista. Ali nije mogao Zumbul da radi neki posao gde ga svi vide. Zato se odlučio za “Gradsku čistoću”. I to samo noću. Da ga niko ne vidi. I svako veče je putovao sa Miljakovca na Dorćol kako bi očistio svoj reon.

Uvek isto obučen, sa kapom preko glave, naočarima i slušalicama u ušima. Nisu ga previše doticale priče kolega. Niti je sa kim pričao. Samo je želeo da što pre završi svoju smenu i vrati se u krevet. I tako svaki dan, mesecima…Prijatelji su ga napustili. Nije više niko zvao Zumbula ni na termin za fudbal. Bili su prijatelji još na fejsbuku. Voleo je Mešu Selimovića. 

Život je od jednog umiljatog i komunikativnog dečaka napravio tišinu. A nije mudrost uvek tamo gde su usta otvorena. Nije Zumbul previše krivio ni državu, ni sistem, nekako mu je ta neminovnost života pala lako. Znao je da je njegovo da zaradi tih 25.000 dinara mesečno tako što noću čisti tuđe smeće i pere ulice i toga se držao.

Za 25.rođendan se proveo neviđeno. Od prijatelja mu je ostao još Meša. Odštampao je njegovu slike, kupio 3 flaše vina i pustio Sinatru. Ostatak večeri  je proveo razmišljajući o njenim cipelama.

Ima jedan par cipela koji mu je zapao za oko. Baš tu negde na ćošku kod Strahinjića Bana i Skadarske se ih viđa svako veče. Dok šmrkom pere ulicu. Nikada nije imao hrabrosti da podigne pogled i vidi njeno lice. I zašto bi?! On je samo bedni Zumbul koji pere ulice, ona je za njega nedostižna.

-Imaš li upaljač?Aloooo, tebe pitam. – Ne čuje ti on ništa mala, ima slušalice. –Pa skini mu ih. U tom trenutku Aco Ker pokaza Zumbulu da ga zove zgodna crnka. –Recite? –Šta mi persiraš? Imaš li upaljač? –Nemam, oprosti. I opet vrati svoje slušalice i nastavi da pere ulicu.
                                                           

Anjin ego odavno nije više bio povređen nego kad je Zumbul iskulirao, onako, mrtav ladan na ulici za upaljač. –Alo bre, zna li on ko sam ja? - jadala se Anja drugaricama. I dok su joj sve govorile da prestane da davi o glupom , debelom smećaru, u njoj su počeli pitanja da naviru. Ko je on? I zašto me tako hladnokrvno odbio? I ko mu je podario onu lepotu u pogledu?

Anja je odlučila da ga sačeka sledeće veče na istom mestu. I došao je. Opet isto odelo, slušalice u ušima, bez podizanja pogleda. Kucnu ga po leđima, a on se uspravi, podiže pogled i skinu slušalice. – Izvolite mlada damo? – Ma koja mlada dama, šta se glupiraš. Ja sam Anja. Zumbul, drago mi je.

 Jao Zumbule, pa kum ti je car kad ti je dao ime Zumbul. Nije ništa odgovorio, samo je klimnuo glavom. – Pa koji mu je đavo sad, što ne priča, što me ne muva, da li je normalan? Pitao se Anjin unutrašnji glas.
Kako je moguće da neko ne muva nju? Anju. Onu Anju koju svi imaju, a niko je ne voli. Niti ona koga voli. 

Anja ima posao. A Žika , lokalni đilkoš joj od svih poslova namestio onaj gde ima najviše zarade. Vremenom je Anja postala “mala Žikina”. Širila je noge i prodavala svoje telo raznima. Novac je bitan
Širila ih je taksistima, pijancima, pubertetlijama, matorcima…svima koji plate 50 evra za pola sata. A Zumbula nije htela da ih raširi. Htela je da mu raširi ruke. I da ga zagrli. Onako kao što odavno grlila nije. I zagrli ga, a on skamenjen kao da ga je neko zamrznuo, tek blago nasloni ruke na nju. 

– Pa zagrli me budalo – reče kroz osmeh. I uze je u svoje naručje i zagrli jako. U tom trenutku krenuše salve zvižduka i povika od kolega. Svi oduševljeni što je Zumbul nešto zagrlio a da to nije krevet ili jastuk.

I malo postiđen, pozdravi je, vrati svoje slušalice i nastavi da radi svoj posao. Tek kad je sve završio i seo u prvi jutarnji bus za Miljakovac poče da razmišlja o Anji. Tok njegovih misli prekinu vidno pijani mladić pesmom “Šiptarska je gamad ustala, da bi Kosovo nam uzela…la la la “. Nije Zumbul imao ništa protiv Kosova, ali ni za. Voleo je svoju zemlju, ali nije voleo kretenizam u njoj.

I tu mu se tok misli potpuno zamuti, više nije mislio na Anju, nego je samo uživao u muzici koju je slušao i čekao kad će stići do svog kreveta. Mračna soba. Mrak u kupatilu. Kad upali svetlo, ugleda svoj odraz u ogledalu i nasmeja se. Neka uđe u zapisnik da se Zumbul nasmejao posle nekoliko godina. Da li je zbog Anje ili zbog nečeg drugog, tek osmeh je bio od uveta do uveta.  Pogleda svog Mešu koji ga posmatra sa police iznad kompjutera i utonu u dubok san.

Anja još nije spavala. Imala je mušteriju. Ovaj put je dobila duplo više novca. Advokat, skoro dobio veliku parnicu, pa časti. Nije se previše obradovala. Izgubila je svaki osećaj za radovanje. Kad je došla kući zatekla je sestru kako spava. Mrak u kupatilu. Kad upali svetlo, ugleda svoj odraz u ogledalo i nasmeja se. Neka uđe u zapisnik da se Anja nasmejala posle nekoliko godina. Smeje se svako veče, ali veštački. 

Večeras se nasmejala ono pravo. Od uveta do uveta. A oluja je pravila haos po Beogradu. Stvari su letele po ulici, a vetar je proizvodio one čudne, bolesne zvukove što uvlače strah u kosti. Falio joj je tu noć neko da je zagrli. Neko kao on. Zumbul. Njemu je isto falio neko, ali on to nije znao. Neko kao Anja. Oluja sa ulica Beograda preselila se u Anjine snove. Znojila se, imala košmar, vriskala….Njeni jauci postajali su sve jači. Videla je to dobro poznato lice i slike koje su kao komadići stakla pucale dok se vraćala u javu. Probudila se. Mokra i prazna. Anju niko ne voli.    

Nastaviće se...