Укупно приказа странице

среда, 24. октобар 2012.

Najhrabriji otac

Upravo tim rečima ću nazvati Masimilijana Jovanovića iz Beograda. Za njegovu priču sam saznao preko komentara na Blicu. Na vest da keruša Mila tarži novi dom, neko je u komentaru ostavio(parafraziram):"Lako ćemo za kerušu, dođite na Voždovac  da vidite kako živi jedan otac sa decom". Iako je puno socijalnih slučajeva i problema u našem gradu i državi, ovaj me posebno dotakao...

I odlučim da pronađem tog oca. Posle 3 sata tumaranja po Voždovcu, jedan stariji čovek mi reče da to ne može biti niko drugi do Makso. I pokaza mi put do Maksinog doma. Smešten između zgrada u porušenom kućerku, zatekoh Masimilijana i njegova dva mala sina: Nemanju(11) i Stefana(6).

Ljubav koja ih održava u životu. I sve što imaju u životu.

Zatekao sam ih u jednom delu porušene kuće od koje je ostao sobičak. Sve što imaju je jedan dušek i na njemu njih trojica zagrljeni. Zadržao sam nekako suze, sve mi je bilo jasno...Objasni mi Makso da ga je žena ostavila pre četiri godine i otišla. I od tada kreće njegova najveća životna bitka. Izvesti na pravi put dva mala sina.

Prvo je sud odlučio da će se on (prema iskazima svedoka i proceni komisije) bolje starati o njima dvojici, a njegovoj bivšoj supruzi naredio je da svaki mesec plaća 4000 dinara kao pomoć deci. Makso tvrdi da još ni dinar nije uplatila. Kako je otišla, nije dolazila da vidi svoju decu. Jednom je samo pozvala i to je to. 

Masimilijan nije od onih što samo kukaju. Sav svoj život usmerio je ka vaspitanju dece i koliko-toliko zdravom detinjstvu. Nije dozvolio da ga razvod od žene i nemaština pometu. Nemanju je upisao redovno u školu. Nemanja je inače vrlo-dobar učenik. Stefan ide u predškolsku na Voždovcu. Svaki dan radi kada su oni u školi. Kaže, posle ne može jer nema ko o njima da se brine. Sve radi. Prodaje na pijaci, čisti podrume, dvorišta, šta god, samo da zaradi danas za obroke svojoj deci. I odeću. 

Bez struje, vode, grejanja, kupatila...u sobici 3x2 ova tri junaka preživljavaju svaki dan. I komšije koje im pomažu. Svaki dan im daju vodu, nešto hrane i ćebad.

-Nas duša boli što se ovako pati sa decom. Pomažemo koliko možemo, ali to nije rešenje njegovog problema - priča mi Nebojša Marinković, prvi komšija ova tri junaka.

Od socijalnog centra mesečno dobijaju 7000 dinara. Što je jako malo za jednu tročlanu porodicu.

I nije zapustio svoju decu ovaj hrabri čovek. Zamoli komšije da uđu na pola sata u stan samo da okupa svoje sinove. I oni ga puste. Jer prepoznaju njegovu muku i dobrotu. Retki su ljudi koji vas pogledom nateraju na suze. A takav je Masimilijan čovek. 

Onda mi je Nemanja pokazao i pukotinu na zidu, a od vetra ih štiti jedno staro ćebe. I počeo je da mi priča kako bi voleo da je mama tu...i da bi mu bilo drago da jednog dana ima televizor. Kaže, gledao ga je samo nekoliko puta u školi. Iz novina zna za Partizan. Otac mu je preneo tu ljubav. I neće da bude fudbaler već majstor...I da bi voleo da domaći piše pod svetlom sijalice, a ne sveće...I nisam mogao više, prva suza je krenula...i razmišljanja u glavi zašto mora tako...ono ljudsko kad nadvlada...
Rupa na zidu u skromnom domu Jovanovića...

Pomoć iz škole nije izostala. Tačnije od Nemanjine učiteljice Anđelke. Ona mu iz svog džepa svaki put plati ekskurziju. Baš pre neki dan su išli u obilazak manastira na Fruškoj Gori. Da se mališa ne bi osećao zapostavljeno...

U trenutku dok sam pričao sa njima, nisam imao puno da im ponudim. Koju toplu reč. Stisak ruke Maksi i zagrljaje Nemanji i Stefanu. I neki sitniš...i obećanje da ću sve učiniti da ljudi saznaju za njihovu priču kako bi im pomogli. 

Ne pitajte me šta im treba. Sve im je potrebno. Odeća, obuća, ćebad, jastuci, novac...za sad, najpotrebnije. Ako mislite da možete bilo kako pomoći, kontaktirajte me, Masimilijan nema otvoren račun, pa me zamolio za bilo kakvu pomoć od drugih ljudi da ide preko mene...Zima je na pragu, a oni imaju samo jednu peć koju ne smeju da lože stalno jer se plaše da im se ne zapali ono  malo doma što imaju. Hajde da zajedno učinimo nešto za ovu tročlanu porodicu. Ako već ne možete da pomognete u ovom trenutku, proširite priču dalje, možda će neko drugi moći.

Moji kontakti: Facebook Mićo Babić , Twitter Mićo Babić, e-mail: mico777babic@yahoo.com, kontakt telefon: 063/880-75-99.

Broj tekućeg računa u Komercijalnoj banci: 205900101824230203 , Mićo Babić


















недеља, 14. октобар 2012.

Nekako s' jeseni

-Od kojih si Babića?
-Rođen sam u Tuzli, ali moji su valjda pobegli iz Hercegovine kad je neki moj predak ubio Turčina pa morao da beži i onda se naselio pored Tuzle u Dubnici i tu upoznao neku ženu i tako nastali mi...
-Dobro jarane, ne moraš tako daleko. Iz Tuzle? Pa otkud u Beogradu?
-Pa živeli smo u Tuzli, ali kad je izbio ovaj zadnji rat moji morali da beže i onda me život, eto, naneo, i do Beograda...
-Aman te život ceo nekuda goni. Aj sa srećom, da ne zadržavam više.

I tako me policajac na državnoj granici kod Sremske Rače bacio na razmišljanje. I to gonjenje koje je izgleda meni u genima. Kad sam stigao u Bijeljinu prvo što sam primetio u centru grada je jedna moderna zgrada. Kažu, najmodernija u gradu. I ništa ne bi bilo čudno da to nije Centar za kulturu. U našim gradovima takvi centri su obično u nekim starim zgradam, zapušteni i zub vremena ih obično izjeda...Ali Bijeljina ulaže u kulturu. Ali ne bih više da hvalim gradsku vlast Bijeljine, staviće me i na platni spisak Miće Mićića(gradonačelnik Bijeljine), dosta mi je što me plaćaju Vatikan i pederi, ne znam šta ću sa toliko para.

Najbolje letim sam kroz život.  Nema previše života iza mene, nekih dvadesetak godina, ali meni je uvek dovoljno. Iako je sve ovo nekako s jeseni, u meni je uvek proleće. Jer ne znam koliko me još života čeka. I sav taj životni let sam nekako kontrolisao i držao ručke padobrana u svojim rukama. Bilo je i onih koji su svojim prljavim rukama probali da upravljaju kroz moj život, ali sam ih terao od sebe još jačim stiskom, nisam odustajao. A znam mnoge koji su odustali. I nisu mrtvi, još uvek tako lete po vazduhu iznad zemlje dok neko drugi upravlja njima. To su ljudi koji se nikada nisu drznuli da nešto urade, promene...

Ljudi kojima treba neko da skoči sa ivice svemira ili da im čovek bez ruku i nogu objašnjava kako je život lep i vredan. I oni koji odustaju posle najmanjeg sranja. Oni koji se ne bore. Oni koji su, nažalost, u većini. I ne hejtujem ja Feliksa i Nika, nego ljude koji su ovce. Oni koji se, tako, na neke događaje i ljude aktiviraju i onda ih većinu života nigde nema. 

Svaki čovek može biti heroj. Feliks je izabrao da skoči sa ivice svemira, ti možda ne možeš tako nešto, ali u tome i jeste suština. Da svako pronađe sebe i kako da bude nečiji heroj. Herojima nije bitno za koliko ljudi su oni heroji. Pravom heroju je bitno da ono što radi nekome koristi. Da će neko zbog toga promeniti život. A ljudi, šetajući linijom manjeg otpora, češće biraju da budu kukavice. I traže često izgovore.

Znaš kako, i ja imam milion izgovora. Da mrzim, da budem kukavica, da budem čaura. Da mrzim one Turke što su proterali mog pra-pra-pradedu, onda ove sa kojima smo ratovali, pa smo morali da ostavimo svoju kuću. I sva ta sranja. Ali, jednostavno, ne tražim izgovore, već živim na svakom mestu, u svakom vremenu, gde god me život odnese. Meni je to još zanimljivo, živ ne znam šta bih da mi život nije tako zanimljiv.

Zamisli, živiš, školuješ se, zaljubiš, radiš, umreš-na prvi pogled sve savršeno. Ali ja bih u toj situaciji umro od  takvog života. Jer, to nije život nego njegova loša kopija. Život je kad te pokose. Život je kad izdigneš iznad svega. Život je sve ono što nije uobičajeno. I sve te loše stvari koje ti se dese. Još je Meša Selimović rekao: "Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu reč kaže. Kako onda misliš da živiš?"  

Heroji su svuda oko nas i u svako vreme. Svako društvo ima svoje heroje. Svaka zemlja, svaki grad, svaka ulica, svaka kuća. Ali ljudi nisu spremni da vide herojsko delo u malim stvarima. Poremećenim sistemom vrednosti prave heroje zapostavljamo svakodnevno. A nekima nesvesno zabranjujemo da budu heroji. 

Često sam u vozu na ruskim prugama, zima je svuda okolo, jedna žena je pored mene, pijemo vino i putujemo u Mongoliju. Naši poljupci stalno pomeraju kompoziciju na drugi kolosek, a svirači su tu samo za nas. Ja sam njen heroj, ona je moj pokretač. Pijani smo i opijeni. Nema konduktera. Niko nam ne smeta. Oni muzičari, čini mi se, kao da nisu ljudi, nikada ne idu u wc, ništa ne jedu, ništa ne piju. Samo sviraju. I nije bitno što je to samo u mislima, i to je život. 
Naš  voz na ruskim prugama.
Padajte, ustajte, glupirajte se, sanjajte, pogrešite, učinite pravu stvar, sve što vam je po volji i što nije-jer to je život!

петак, 5. октобар 2012.

Bistriji ili tuplji čovek biva kad

Autor bloga u sasvim prosečnom danu
Ljudi znaju provesti ceo život, a da im jedina toplota bude radijator ili ćebe. Izgubljeni u očekivanjima i mogućnostima, ljudi se tako brzo ohlade i odbace život. Postaju živi mrtvaci. Znam neke koji su umrli bez opela i nisu dva metra ispod zemlje. Tu sam i ja negde, između živih i mrtvih. Ni mene nije zaobišla ta čaša. Ali ja, eto, još se trudim da budem živ u pravom smislu te reči.

Još mi sreću pričinjava dete koje nosi majka niz ulicu ispred mene. To nepoznato dete, to nevino lice, taj lepi osmeh i ta mala ručica koja mi mahne. I onda mi pokaže da ćutim. I ja mahnem i nasmejem se. I kažem:hvala ti dete.  Puno je motivatora i govora izrečenih, ali dok čovek sam u sebi ne pronađe motiv, nema  mu spasa. A kad to pronađe, mora onda da nauči da živi bez motiva. Da mu ništa ne treba da bi se osećao živo i dobro. Da u svemu uživa, da ga ništa ne može oboriti više.

Siromašni su i ubogi ljudi oni koje ništa nije pokosilo. Oni koji nisu patili. Oni koji nisu osetili gorčinu i bili poniženi. Ko nije bio bedan čovek nikada neće moći biti srećan čovek. Ali kad čoveka zadesi ta beda i patnja ne treba da ostane dole. Treba da se izdigne, da gura dalje. Prvo da pronalazi motive u malim stvarima, a onda da živi bez motiva. Prođu patnje, prođu i ljubavi. Dođu samoće, dođu tuge. Dođu noći bola, straha, pića. Ali i to prođe.

I te noći pomešane vinom, dimom, emocijom i patnjom su me puno naučile. Prvo su me spustile do najnižih grana i napravile od mene bednika, pa me izdigle iznad svih ljudi. Jer sam odlučio da životu pokažem zube. Da mu pokažem da ne mora biti kako on kaže, već da se i ja nešto pitam. To nije put ka anarhiji, to je put ka sebi. Najteži i najduži put. Mi smo uvek tu negde, ali ceo život bežimo od sebe. I ceo život se jurimo.

Apsurdno, ali istinito. Sve će čovek bitke dobiti, učiniti i nemoguće, ali će teško savladati sebe. Tu bitku kad dobiješ, kad pobediš sebe, onda počinješ da živiš. Onda si pronašao sebe. Ne treba ti svrha na ovoj planeti. Ni misiji. Ti si već tu. Ne razmišljaš šta je bilo i šta će biti. Razmišljaš šta si sad. I voliš sebe. I želiš sebi najbolje. I onda ćeš to nesvesno preneti i na druge.

Ne govorim ti ovo da bi se ugledao na mene. Ovo slovo je moje, ova rečenica je moja, ovaj blog je moj. Deo mene. Govorim ti da pronađeš sebe, svoje slovo, svoju rečenicu. A kad pronađeš sebe izgubi se u sebi. Učini sebe zanimljiv, život će morati da bude isti takav. Jer si iznad života. Jer si iznad svega. I radi sve. I živi. I glupiraj se.To si ti.