Укупно приказа странице

уторак, 31. јул 2012.

Baka Dušanka

Ovih dana nešto nisam raspoložen za priče o velikim stvarima, a držim se one da svaki događaj iz našeg života može biti jedna priča. Odlučio sam da se malo posvetim životu i običnim stvarima. Ljudi su sposobni da pričaju i pišu o svemu i svačemu, o onome što znaju i što ne znaju, o dalekim stvarima i događajima a tako retko o sebi i svom životu. Ceo život su tu, a ne vide sebe.  A život je tako pun priča i događaja, da je svako od nas jedna posebna knjiga. Svaki čovek je pisac i pesnik u sebi, samo to neki otkriju neki ne. 

Najviše  puta mi je postavljeno pitanje da li je moje ime nadimak. To je toliko počelo da me nervira da sam odlučio da bacim neki red o tome. Prilikom svakog upoznavanja kada se nekoj osobi predstavim dolazi to pitanje: " A da nisi možda Milorad ili Milovan pa te zovu Mićo?" Nisam, moje ime je Mićo. Nekima sam morao i ličnu kartu da dam na uvid da bi poverovali. Imaju ljudi običaj da mi kažu da je to ime i ružno. Ok, cenim iskrenost. 

Kontam da ime nije toliko često i da izgleda prilično neozbiljno, ali meni je drago. Sve oko tog imena desilo se jedne noći kada sam zaplakao  prvi put na ovom svetu  u Tuzlanskoj bolnici. Gde sam rođen tu je sve sirotinja, vuk je u nas domaća životinja.  Sve je mirisalo na barut, tenzija se, vele, osećala u vazduhu, rat je bio na pragu...u to vreme, krajem 1991. godine sam odlučio da dođem na ovaj svet i pokažem se u svojoj veličini(i širini kasnije). 

Kako to obično biva "u nas Srba", kada se rodi dete u porodici dolazi do većanja oko davanja imena. Taj običaj je bio prisutan i kod starih Jevreja, postoji i ona priča kako je Sveti Jovan dobio ime. Familija je većala i želela da mu da očevo ime, ali je stari Zaharija na tablici napisao "Jovan mu je ime." Nastao je haos, strine su protestvovale, tetke pretile kukom i motikom, a muškarce to nije ni zanimalo. Međutim, iako niko nema takvu ime u familiji, stari Zaharija je odlučno vodio borbu sa pomahnitalim strinama i tetkama i odlučio  da se njegov sin zove Jovan. 

Mama kaže da joj je bilo svejedno kako ću se zvati, bila je srećna što sam živ i zdrav, a baka Dušanka je imala tu neopisivu želju da sačuva uspomenu na svog dedu. Eto, bila takva vremena, muškarci i nisu baš bili neki džentlmeni, žene su obično služile kao pokretne mašine koje imaju pravo da ćute i rade, a mojoj baki je ostao u sećanju taj deda Mićo, veli da je bio čestit čovek, nikad ruku nije digao na ženu, domaćin u svakom pogledu.I dok je baka bila mala devojčica, deda Mićo je uvek branio i hranio.  I tako sam ja, malo klempavo stvorenje sa krupnim očima dobio ime Mićo.

Nije prošlo dugo, opalili su rafali, moralo je da se beži iz rodne grude. Kažu neki ljudi da nije bilo celog tog ludila i rata, mnogi od nas ne bi videli grad, već bi ceo život ostali na selu. Nije to toliko ni loše, ali eto, ja bih sad verovatno čuvao ovce na nekom proplanku umesto što pišem ovaj post. Pošto je stavila na mene taj teret da ceo život ljudima objašnjavam svoje ime, baka Dušanka me na svojim rukama iznela iz tada okupiranog sela. Preko brda, potoka, šuma, planina, probijala se kilometrima sa kolonom ostalih koji su bili krivi što su Srbi. 

Nije više bilo ni bitno što ih neko tera sa ognjišta, morala je glava da se spašava. Zajedno sa moja dva strica, nosila me hrabro na rukama i iznela na bezbednu teritoriju. Posle mi je pričala da je cela kolona mogla da izgine zbog mene. Naime, sakrili su se u jedan šumarak dok prođe odred protivničke vojske i ćutali kao zaliveni, samo se čuo moj smeh i plač. Drugi ljudi su tražili da me udave kako ne bi svi nastradali zbog mene, ali baka ne da nije pristala na tako nešto, nego je i ujela za ruku čoveka koji je probao da me otrgne iz njenog naručja. Nekako mi je to poslalo u životu kasnije i navika, da sjebem nešto onako nesvesno. 


Kako nas nema puno na svetu, trudim se da budem što uspešniji sa svojim imenom. Za sad su mi najjača konkurencija Mićo Mićić, gradonačelnik Bijeljine i poznati restoran Mićo Bradina. O ovom gradonačelniku sam načuo da je neki kul, ali neobrazovan lik. Raja zadovoljna, dala mu novi mandat, ne može mu ni Dodik ništa.  A restoran Mićo Bradina ima svoju priču. Smešten između Šapca i Loznice, nema kamiondžije iz stare Juge koji ga nije posetio, krkao prasetinu u njemu i bario konobarice. Danas u taj restoran navraćaju svi autobusi, tako da vam ne gine da ga nekad posetite ako idete kod rodbine u Bosnu. Dok su nas kao klince vodili po raznim jednodnevnim ekskurzijama, uvek smo odmarali kod Miće Bradina i tada sam osećao neku posebnu radost što se još nešto zove Mićo.   Pominje se Bradina i u mojoj omiljenoj pesmi "Balada o Pišonji i Žugi", ali nisam siguran da li je to to. Danas kada uđete na sajt restorana Mićo Bradina, dočeka vas "Svilen konac" pesma i njihova ponuda i istorija. Baš mi je kul što imaju i sajt, napreduju ljudi iz dana u dan. Nisu više mehana za kamiondžije, danas tu dolazi raja iz raznih društvenih slojeva, nema debelih konobarica i prosutog vinjaka po stolovima. Kontam kako bi mi leglo sad neko hladno pivo kod Miće Bradine, nisam bio odavno.


2 коментара:

  1. Мислим да би био ред да се захвалим пошто сам, ето, "прозван" два поста ниже... Морам признати да сам пријатно изненађен да ме се неко сјећа и по нечем лијепом (што је ријеткост када сте у просветним водама и имате задатак да будете строги и увијек у праву!). Било како било, драго ми је да си се отргао од свакодневнице и одлучио да запишеш коју мисао. На крају крајева, увјерио си се да то не боли већ шта више прија (гледајући како слова постају ријечи, а ријечи траг у времену...).

    п.с. Сјетих се једне прилике док сам обилазио собе у покушају да "попакујем" ђаке у њихове кревете - што ми је било у опису посла главног васпитача (Боже, какав страшан назив!), и када сам због галаме ушао у твоју собу, а тамо: у непуних 20 квадратних метара, између пет кревета, ноћних столића и тоне смећа, Мићо се "крије" испод кревета! Како се касније испоставило, људи су се само играли жмурке...

    Само напријед, улови свога змаја!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Samo mali znak pažnje za sve što ste učinili za mene. Tek kad iz ove perspektive posmatram vidim koliko mi je to zaista značilo. Da, krenulo je od jednog teksta, onda se pojavila ta želja i volja da se napiše još nešto, kao što reče Cane, imaš želju da nešto kažeš, da se izraziš... :) Ah, ta scena...soba broj 109, zadnja levo, pokušaj bežanja od dosade, igranje žmurke u jednoj sobi :) Nikad mi neće biti jasno kako sam uspeo da se uvučem ispod onog kreveta :)

      Избриши