Укупно приказа странице

понедељак, 18. март 2013.

Mi s periferije nismo ljudi

Ponoć će skoro, pobegao mi je poslednji prevoz. Iskren da budem, nisam ga ni jurio - pustio sam ga.

Posle par stotina koraka stigoh onaj drugi. Naišla je poslednja sedmica, a u nju se strpalo još ljudi, kao da ono što je već bilo u njoj nije bilo dovoljno za gužvu. Ponoć je već došla. Iz gužve poljubaca, spuštenih pogleda, ljudi sa brigama i ljudi bez briga iskrcali smo se na svojoj stanici.

Predstoji poslednja trećina puta, opet peške, opet ona najteža. Poklopi se tako da početak i kraj budu najteži. Valjda je tako i u životu.
Na istoj stanici izašle su četiri sudbine. Ne mogu nas nazvati ljudima, jer nas je bilo četvoro. Falilo nam je jedno da budemo ljudi. Skroz na početku čovek, iza njega dve žene i ja.

Prva sudbina sa torbom u rukama hodala je ubrzano i skrenula negde na pola brda levo. Da li će ga sačekati žena umornog posle posla ili će pak četiri zida biti jedini drugovi i ove noći? Zašto ja uopšte razmišljam o tome, prođe mi kroz glavu.  Druga sudbina je nosila nešto iz pekare, opet krenuh da razmišljam. Da li mužu, da li deci, da li da nahrani samu sebe....Razmišljanje mi prekinu ubrzan hod treće sudbine. Pretekla je drugu sudbinu i postala prva. A ja sam postao treća. I svako je noćas nosio ono što mu treba. Neko torbu za posao, neko hranu, neko ništa, ja pivo.

Ubrzo smo postali ljudi. Ostalo nas je dvoje. Prva sudbina je odlučila da skrene. Nas dvoje ljudi, skoro na vrhu brda. Vetar je svirao, a ona davala ritam koracima svojih cipela. Nemam slušalice, pa pustih pesmu na zvučnik telefona. Napravila je neki nedovršen okret. Kao da se uplašila. Skrenula je na vrhu brda i otišla u nepoznatom pravcu.


Ispred mene je ostala nizbrdica i još nekoliko stotina koraka. Znate, najveća mana periferije nije to što je daleko od centra. Već to što ti uvek da puno vremena  da razmišljaš o svemu. Životu, ljubavi, postupcima...I tako krenuh da se ispitujem šta mi je uopšte trebalo da razmišljam o ovim nepoznatim ljudima. Zašto im uopšte dajem značaj. Zašto nisam prosto koračao ulicom uzbrdo bez ikakvih emocija.

Tako ja i u životu znam da radim sve i svašta i razmišljam o tome, iako možda ne bi trebalo da mi zarobljava mozak. I nema poente. Kao ni priča o ovim ljudima gore. Kome će ova priča promeniti život? Da li ti što čitaš ovo vidiš nešto posebno u ovome? Ni ja.

Nije mi promenio život ovaj doživljaj kao što ni tebi neće čitanje moje priče. Nije dugo prošlo, posle nizbrdice usledio je poslednji napor i poslednje brdo do moje zgrade. Pas koji je ničiji opet je odlučio da me prestravi. Istrčao je iza nekog parkinga i počeo glasno da laje. I nikako da naučim da mi neće ništa već da samo laje. I uvek se tako isprepadam. Ubrzao mi je opet rad srca.

Već sam se propisno zaledio i stigao do ulaza, a ključa kao za inat nigde nema. Taman kad sam pomislio da sam ga našao, shvatio sam da je to ključ od sandučeta, a ne od ulaza. Sanduče u koje mi nikad ništa drugo nije stiglo osim računa. A ipak poželim neko pismo neke drage osobe...

Lažem, stigla mi je jednom razglednica. Drug iz Tunisa poslao kako mu je super, kako uživa, sunce je prelepo, plaža je predivna, a devojke preplanule i to...Jbg, nekome je život majka, a nekome je otac političar.

Čekala su me moja četiri zida, moja sloboda u tamnici. Sloboda jer znam da ću se okupati u dimu i pivu opet , skinut u gaće i da me neće niko pitati zašto. Tamnica jer sam zatvoren.

Prošlo je već par minuta kako čitaš ovo a nisi skapirao zašto. I nećeš. I ne moraš. Ali eto, pročitao si nešto nebitno i glupo, što je malo duže od standarnog natpisa koji srećeš u dnevnoj štampi. Čestitam ti. Evo ti pesma, nemoj da je ne poslušaš:





1 коментар:

  1. Priznajem da dosta ne razumem...
    Priznajem i da mnogo više volim onu stariju, originalnu, verziju ove stvari...

    ОдговориИзбриши